.. difference between mist and fog is visibility..

______________


18.08.2017.

Interpretacija

Moja najdraža od čitave familije se boji prozora. Kad bih mogla praviti razlike među nama, rekla bih da bi stale u 5 deka. U ovih 5 deka stali su strahovi i moji i njeni. Nikad se nismo istog plašile. I gledala me staklenim pogledom, tražila od mene da ja pobijedim svoj kad ona ne može svoj. Mećava je vani, nema struje, planina je to ipak, svakakvih očiju iz svakog ćoška viri. Same smo, ostali dolaze sutra. Gledamo se preko stola na kojem su razbacane karte od remija, ostaci večere, kafe, cigareta. Svijeće okolo, teške od mirisa, nabujale od topline, bacaju utješnu svjetlost. Položila je ruke na sto, raširila dlanove. I ja sam uradila isto. Gledamo se kao dva kauboja a opet svakog momenta kao da ćemo se igrati prizivanja duhova. Mene uvijek od ovih ozbiljnih trenutaka obuzme neki luđački smijeh. Nikad mu ne odolim. Ovaj put jesam jer sam shvatila da, ako pokažem ležernost, to će shvatiti kao moju kapitulaciju.

-Navući ćemo grilje, navući žaluzine.
-Nećemo, pogušit ćemo se.
-Ne možemo se pogušiti kad ima zraka.
-Ali nema neba.
-Jao, neba, zašto ti treba nebo?
-Da znam da nisam mrtva. Zašto moramo sve zamračiti?
-Da sakrijemo prozore.
-Šta ima na prozoru?
-Nema na, ima iza.
-Šta?
-Pa, šta ja znam, da znam ne bi me bilo strah?! Zašto moraš vidjeti nebo?
-Da znam da nisam u nekoj kutiji zarobljena, da znam da ima izlaz. Kako se možeš plašiti nečeg a i sama ne znaš čega?
-Plašim se što ne znam, a ima toliko toga što ne znam. Kako možeš misliti o sigurnosti tako? Pa ovdje ti se ništa ne može desiti.
-Da, ništa. To si dobro rekla. Sigurnost nije ništa do privid koji te tjera da se za nju držiš i na kraju joj robuješ. Kako se možeš plašiti nepoznatog toliko? Kad ćeš vidjeti išta drugo, ako se samo povlačiš?
-Svi se boje nepoznatog. Na nepoznatom se zaluta, iz nepoznatog dolaze utvare za koje ranije nisi znao da su tu.
-Ti spavaj na spratu i sve zamrači, ja ću ostati dolje i sve otvoriti.
-Ali dijelit će te samo staklo, sve ćeš vidjeti, na snijegu se sve vidi.
-I ti ćeš se ugušiti, nestat će ti zraka. Zidovi se mogu sklopiti.

Razvršile smo posteljinu, rasklonile sve tragove bezbrige. Kad se popela na sredinu stepeništa zastala je i pitala me hoćemo li se uvijek plašiti nepoznatog i lanaca.

- O čemu ti pričaš? Pa ti se bojiš prozora, a ja sam malo klaustrofobična i to je sve.
Smijeh je trajao dugo.

Ubacila sam par cjepanica u peć, prigušila zrak. Puhnula sam u svijeću, tama nas je progutala. Poslije par minuta, kad su se oči privikle na mrak, sa ležaja sam gledala kroz prozor sniježni prizor, igru vjetra sa snijegom. Djelovalo je na momente kao da je pustinja, djelovalo je na momente kao da sam negdje drugo. Ne znam kad sam zaspala.

14.08.2017.

Žilet

-I ovo je šta?
-To si ti.
-Kako misliš ja?
-Pa onako kako te ja vidim.
-Aha. A otkad ti crtaš?
-Ma ne crtam ja, ovo ja onako nekad nešto švrljam.
-Hm, vidi se. Nemaš tehniku, a i crtež je glup.

Osjetila sam kako mi se žare obrazi i kako mi titra u stomaku. Ne znam ni zašto sam joj to dala. Mislim, znam, jer joj je rođendan. Ali možda sam joj trebala pokloniti kaktus kao i ona meni. Mislim, ko kome poklanja kaktus. Cvijeće govori, a ona je zapravo sve rekla. Možda nije razmišljala o tom jeziku cvijeća. Ipak ga je prihvatila. Odnijet će ga kući. S. (njen brat) će me smoriti o tome kako je divno. Prije nego ga je poklopila pogledala sam još jednom svoj trud od čiavog jednog dana. Bio je to portret djevojke sa krupnim smeđim očima i velikim trepavicama. Frizurom Mie Wallace iz Pulp Fictiona. Finim napućenim usnama, iskrivljenim u poluosmijeh, gotovo zao i na mjestu gdje je trebao biti prćasti nosić posut pjegama bila je crvena pufna kao kod klauna. Trepavice sam skinula sa nekih svojih starih lutaka i one su lijepo uokvirivale njen pogled. Ispod, na vanjskim uglovima su bila dva cirkončića skinuta sa neke bluze ( još nosive). Pufna mi je pravila najviše problema jer nisam znala kako da je napravim a da izgleda prozračno i istovjetno klaunskoj. Tad nije bilo ništa u ponudi od ovih hobi klinčića, jedva sam ljepilo našla. Na kraju sam uzela komad vate i obojila ga u crveno, onda uzela fen sušila, oblikovala prozračnu kuglu i povremeno prskala ostatkom od ostatka lanjskog laka za kosu. Ispala je pristojno. Da, to je bila ona, sa blistavim pogledom na život, zajedljivim komentarima i srcem koje je željelo razveseliti sve oko sebe pa makar to značilo biti klaun. I nije joj se svidjelo. Vidjela sam. Nisam ni pokušala objasniti.

Kad sam došla kući, napravila sam još jedan portret, svoj. Bio je to portet djevojke sa bistrim zelenim pogledom i istim onim trepavicama sa lutaka, samo što su cirkoni sa još nosive bluze bili ispod očiju, kao suze. Sa srednje dugom kosom, divljom neukroćenom, a opet ravnom, smeđecrvene boje. Sa izbušenim ušima na kojima su bile naušnice pravljene od onih prstenova za ključeve, kao halke. Na mjestu gdje je trebao biti nos, bio je. Sa svim svojim nepravilnostima. Na mjestu gdje su trebale biti usne bio je zalijepljen žilet. Da, ovo sam ja. Oplakat ću ali ću reći, sjeći riječima. Nisam više crtala od tada kad mi je bilo 16.


Stariji postovi

.. difference between mist and fog is visibility..