.. difference between mist and fog is visibility..

______________


11.12.2017.

Parking

U ovim našim neplanskim gradovima, gdje zgrade izgledaju kao deformisana vilica sa mnoštvom zuba, naguranih jedni preko drugih, naći mjesto za parkiranje otprve meni uvijek izmami blaženi postkoitusni osmijeh. Kod moje je porodične kuće u blizini jedan veći parking i ima mnogo trgovina u blizini, tako da, kad sam kod svojih uvijek naletim na poznanike, radne kolege, nekog, neke. Navečer je prilično pusto, valjda zato svi lete tu da obavljaju neugodne razgovore, da poprave štrample diskretno i usput se počešu po maloj, muški uglavnom pišaju na nečiju gumu, pijani, unjihani u neku sporu melodiju ili karasevdah. Oni u sredini parkirani se vazda seksaju, amortizeri ih odaju svaki put. Jedan dan, nedjelja čini mi se, taman iza ručka kad sam izašla da pušim na balkon, vidjela sam radnu kolegicu sa njenim tatom kako se mrtva pijana s njim pijanim raspravlja oko brisača na autu. Ne znam kako su došli uopće u takvom stanju, ne znam kako su otišli. Nepodnošljivo mi je bilo to gledati. Lica neprepoznatljiva i razuzdana, govor nepriličan i jednom i drugom. Onda su ušli u auto, sa izvaljenim brisačima, vikali još jedno vrijeme jedno na drugo, lupali dlanovima po staklu, valjda da ne bi i tu granicu prešli pa se potukli. Prisjela mi je cigareta, pogotovo što sam bila prikovana za stolicu i sakrivena maminim saksijama. Htjela sam ustati ali onda bi me vidjela, onda bismo se vidjele u jednom drugom svjetlu koje ja nisam htjela. Nikad nisam ovo izgovorila i ne bih ni noćas da nisam vidjela svog radnog kolegu noćas kako sjedi na trotoaru i pokušava spasiti to nešto malo od braka što je ostalo. Bujica je to teksta i riječi, in vino veritas priznanja, intimnih bolova. Vikao je, sve je odzvanjalo, vjetar nosio dalje njegov krik. Mislim da je i zaplakao. Nabila sam kapuljaču, ubrzala šupački, sjela u auto, opalila po gasu. Sutra ću ga vidjeti u drugom svjetlu, sutra ćemo skupa kafu piti, bit će to uobičajena učtiva zajebancija i onda svako za svojim poslom. Je l?

04.12.2017.

River

Mogu reći da sam bila slavljenički nadahnuta, mogu reći da su me povremeno neki zvukovi podsjetili na rijeku. Jednu, ne drugu, treću. Voda- voda reklo bi se. Ali nije, nema svaka rijeka isti miris i tok, niti zvuk. Neke mame vilama iz dubine i huke. Pred njih čovjek uvijek misli o smislu i traži smisao, ima osjećaj sitnosti i beznačaja, zovu vile, zovu jer znaju da će vas prevesti žednog preko vode spoznaje. Gotovo da se na nekim mjestima čuje i njihov kikot. Rugaju se nama što dišemo zrak a disali smo vodu. Neke su mukle i mutne, kriju tajne. Pored njih čovjek uvijek misli o svojim hodnicima srama i mrklosti, crveni se iznutra, prijekorno odmahuje glavom, želi da zaboravi, želi da niko ne zna boju kamena na dnu. Neke žure da što prije stignu, poginu u ušću. Pored njih čovjek ima osjećaj da treba da požuri, njihov zvuk kao da odzvanja koncem, pored njih se i mlad čovjek osjeća starim i umornim, svjestan da je vrijeme brzo, prebrzo. Neće se stići, bar ne sve. Neke su divlje i neukroćene, bijesne u trku, lome kamen svakom kapi. Pored njih čovjek osjeti euforiju i gotovo razvrat od sreće što je živ i na sigurnoj obali. Misli u sebi: Idi pogini, utabaj stazu, ja ću ovamo gledati sa strane, čekati da završiš sav taj mukotrpni i teški trud. Ova o kojoj pričam ima sasvim drugačiji zvuk od sve i jedne koju sam čula. Njen zvuk je mekan. Ona miluje i mazi obalu, navlači travke da ih češlja, uredi, ona tješi tokom. Govori da će sve biti u redu, sitno žubori, uljuljkava kao majka dijete u naramku. Zvuči kao inspirativan govor, zvuči kao razgovor od kojeg se prsa šire, od kojeg se koža žari. Zvuči kao prijatelj. Ne izostavlja nijedan kamen da se ne osjeti zapostavljen, ide ukorak, sve dok je potrebna. Volim što smo se upoznale.


Stariji postovi

.. difference between mist and fog is visibility..