.. difference between mist and fog is visibility..

______________


13.10.2017.

Slamka

Bilo mi je 20ineštomalo al' se sjećam kao da je bilo jučer. Sjećam se te bespomoćnosti, stida i očaja. Išla sam u zijan, što bi rekli. Trebali smo se naći kod njega. Došla sam taksijem i bilo mi je bez veze da izađem pred kuću, pa sam izašla ranije, pa ću uzbrdo od kaldrme pješice. Ne znam zašto stid, ali je uvijek bio tu. Nema veze što je minus 50 i što je sve sleđeno. Naravno, kliže se, ali eto ja idem krajem, kao baja, sve nestabilnija i nesigurnija. Stigla sam gotovo pred kuću i treba mi još par koraka, najstrmijih. Stanem i osjetim da ne smijem ni mrdnut', ako samo premjestim težinu s koljena na koljeno, završit ću na podnožju, na glavnoj cesti, sramno. Stojim u mjestu, minut, dva, tri, pet. Razgledam okolo, tražim bilo šta što bi mi moglo poslužiti kao oslonac. Već sam u nekom negracioznom polučučnju u goloj vodi i groznom miksu emocija. Vratit ću se, odlučim, polomit ću se sva, pa ćemo skupa doktoru. Onda me obuzeo smijeh. Uvijek mene tako od panike. Kad sam ga obuzdala i vidjela siluete na dnu ulice, odlučila sam da nešto moram uraditi. Bilo šta, samo neću tako u poluserećem položaju pozdravljati njegov komšiluk. Malo bolje pogledam i pored noge, na dva tri pedlja, ugledam suhu travu, slamke koje su virile ispod snijega i leda. Ubacim u slow motion i dohvatim tih par slamčica, pokušam se oduprijeti na njih ali one suhe i iscijeđene od zime popuste odmah. Ostanu mi u ruci. Bacim ih pred sebe i jednu nogu nabacim na njih par. Osjetim da drže, prebacim još nekoliko tih groznih koraka, rukama dotaknem led, ali pređem. Sve u dvije sekunde, ali preduge. Stanem pred kapiju. Srce sam sva... Toliko često mi padne na pamet ova epizoda. Toliko često mi padne na pamet to ni tam ni vam.

28.09.2017.

Kanarinac

Pitam se da li bi me volio isto da ti se sva predam. Ti to hoćeš, ja to vidim. Tražiš konačnu predaju, očekuješ je svaki dan, vrebaš kao lovac. Igramo mi tu igru, dugo, dugo. Uzmičem svaki put, svaki put sačuvam tog svog žutog kanarinca, kako ja uvijek vidim slobodu. Nikad kao zastavu, himnu i revoluciju i te isprazne apstrakcije, već jednu malu žutu pticu čija se snaga stalno testira, nosi se u jame da se prva uguši da bi neko drugi preživio. Uvijek kažeš da sam i previše svoja i da treba dijelove sebe da ti dam. Uvijek ti kažem da te dijelove sebe, nekad manje i veće, sivlje i hladnije, vrelije i crvenije nekad i ne osjetim kao svoje, kao da nemam pravo da ih dam ili ja jednostavno ne želim da ih prisvojim pa da budu išta drugo osim što jesu. Puštam ih da lete žutim perjem i šupljim kostima, mali u velikom, veliki u malom, da njihov let nikad ne sputa neki kavez od tuđih želja. Pitam se da li bi volio krotku, pokornu koja bez otpora prima koliko joj se daje, daje i više nego što može da pruži. Da li bi me isto tako gladno gledao, da li bi me isto žedno pio, da li bi sveta i dalje bila moja koža na vanjskom rubu pazuha, da li bi isto tako volio nekog ko se odmah na prvi šum budi? Pitam se, to se najčešće pitam, zašto me jednostavno nisi pustio. I, čim sam ovo napisala, shvatila sam da ti odgovor već odavno znaš. Zato što me nikad nisi ni uhvatio ni zarobio, ja sam tebi sama došla. Neki vole pse, neki mačke, a ja sam oduvijek znala da ti voliš ptice. I one osjete tu ljubav. Ako nekad i u nekom pjevu nešto i zaborave, ne znači da ne cijene ljubav i šumu emocije da po njoj letom istražuju. To samo znači da se nekad u sebi i izgube jer ... prostranstvo je to golemo.


Stariji postovi

.. difference between mist and fog is visibility..